U ulozi reportera/nindže naš David uspio je naći svoje mjesto na dječjoj filmskoj večeri te nam sada donosi svoje dojmove.
Znate li što je Dada? Za neke je to pravopisna greška u prijenosu misli („dada“), za rječnike to je, citiram, „internacionalni, aktivistički, anarhistički, nihilistički, ludistički i provokativni umjetnički pokret 20. stoljeća“, za studente to je Nene, dok je za same dadaiste to odreda rep svete krave, kocka i majka Italije, ideal i sve čega se možete sjetiti u ovih 15 sekundi čitanja uvoda jer u konačnici ne postoji točan odgovor na postavljeno pitanje.
Dada je sve i ništa, razum i ludilo, kontrast kontrasta, riječ i praznina, potpuni besmisao koji želi dokazati kako se definicije ne hvataju za sve površine te kako bi umjetnost trebala izbjegavati – objašnjavanja. Jer „Dada ne znači ništa“.
Nama odraslima. Djeci znači više nego što možemo zamisliti. Upravo jer nisu još čuli niti za jedno objašnjenje.
Oblikovanje filma dječjim rukama
Nisam znao što očekivati prošle srijede pred početak projekcije animiranih filmova oblikovanih od strane djece. Sedma umjetnost je mukotrpna umjetnost. Zahtijeva više posla nego što si možete zamisliti. To je umjetnost odraslih koja je zapala djecu. Stoga – što očekivati?
I to je bilo nešto najbolje što mi se dogodilo. Ne očekivati ništa jer ne znam ništa. Smjestio sam se na livadi uz drugu djecu i roditelje koji su došli u njihovoj pratnji (tako je, na Tobogan roditelji mogu doći jedino u pratnji djece, ne djeca u pratnji roditelja. Pravila jednog malenog svijeta), izvadio bilježnicu i olovku. Znate, novinarske fore. Planirao sam običnu reportažu, izjava + osnovne informacije = reportaža. Kao Pavlovljev pas čekao sam od voditelja da mi izrecitira nazive filmova, sudionike, jedan lijepi narativ koji bi spojio radionicu s projekcijom i da mi uputi pogled – na tebi je red sada. Međutim, to se nije dogodilo.
Dogodila se Dada.
Voditelj je sramežljivo odradio uvodnu špicu te priču prepustio improviziranom platnu i projektoru. Jedino što sam uspio od njega saznati bilo je to da mi predstoji gledanje filmova dviju grupa te dječja sinkronizacija filma ruske redateljice Natalie Mirzoyan, Five minutes to sea. Nedovoljno za moju radoznalost. Nasreću, započeli su se redati filmići. Nažalost, nisu se započele redati riječi jer nisam znao kako opisati gledano. Junaci različitih oblika i veličina počeli su osvajati ekrane u pričicama koje su trajale desetak sekundi. Bez glasa, bez titla, vrtila se priča za priča kao jedan tip montaže koji nisam u početku uspio shvatiti za razliku od svih drugih pored mene koji su shvaćali točno što se događalo u kojem trenutku.
Bez najmanjeg objašnjenja, znali su ime svakome junaku projekcije, svakoj priči mogli su naći početak i kraj, sve je imalo smisla. Kako? Djevojka mi je na uho šapnula kako se radi o stop animaciji, ali nije mi to puno otkrilo. I onda sam pred kraj filmova prve grupe animatora shvatio ono što sam napisao vama u uvodu – djeci je sve jasno jer nisu čuli niti za jedno objašnjenje. Nije ovo bila nikakva avangarda, Dada, montaža – što je sve to uostalom? Je li važno uopće saznanje kako se tu radi o stop animaciji?
Ne – jedino je važno bilo znati kako su to napravila djeca jer onda je na nama da odbacimo objašnjenja, definicije i sve ono što volimo zvati racionalizacijom. Kod djece toga nema i zato su se ona smijala, vukla za rukav svoje roditelje te im pokazivala što će junak na ekranu napraviti sljedeće, dok sam ja lupkao svojom kemijskom i pokušavao shvatiti kada sam zalutao u svemir drugoga.
Cijelu filmsku večer zaokružio je produkt radionice sinkronizacije koja se dohvatila već spomenutog kratkometražnog filma “Five minutes to sea”. Kroz cijelu projekciju mogli su se čuti glasovi glumaca koji su se javljali (“To sam ja!”) te šaptali drugima kako će film završiti. Ljudi podcjenjuju užitak uživljavanja u druge uloge
Kada sam ispustio iz svojih ruku bilježnicu i kemijsku, tik pred početak drugog niza filmova, prestao sam se okretati i vrpoljiti. Sjetio sam se svojih švrljotina, hoću reći svjetova, u kojima sam jedino ja (i moji prijatelji) vidio nešto dalje od traga olovke jer kao djeca rijetko smo svjesni kako živimo u svojem svemiru i vjerujemo kako svi vide ono što mi vidimo. I znate što? Uživao sam u drugom nizu filmova. Bilo je tu jednoroga, Pac-mana, čovjeka koji se odazivao na ime Jack i mnogih drugih junaka kojima možete nadjenuti ime koje želite.
Dogodila mi se Dada
Na vašu (ne)sreću, ne mogu vam ih prepričati. Zašto? Jer bi onda izgubili na ideji i ne bi se dogodila Dada. Kazao bih vam fragment koji ne biste mogli uklopiti u svoj svijet i nakon nekoliko minuta poslije našeg razgovora našao bih ga ostavljenog na podu. Bilo bi bezobzirno prema djeca to napraviti, okrenuti njihove svemire samo kako bi ih drugih shvatili. Djeci nisu potrebni drugi, nije im potrebno da ja ili netko drugi shvati što se događa pred njihovim očima. Oni shvaćaju i vjeruju kako će drugi shvatiti.
Možda zato nikada nećemo znati što je Dada. Zato jer kada smo djeca ne razmišljamo kao odrasli, a kada odrastemo ne razmišljamo kao djeca.
A možda i bi kada bi češće umjetnost davali u ruke djeci.
